Moj internet dnevnik
astronomija
Anketa
Koliko je Zemlja udaljena od Sunca
Blog
ponedjeljak, veljača 18, 2008
ASTRONOM MIRKO DANIJEL BOGDANIĆ I ZEMLJOPISNA KARTA MAĐARSKE
 
       Ime Mirka Danijela Bogdanića u Hrvatskoj je malo poznato. Jedan je u seriji hrvatskih zaboravljenih velikana koji su djelovali izvan hrvatskih granica i postigli istaknute rezultate te ih dijelimo i s onim narodima i državama gdje su postigli svoje najveće uspjehe. Tako Mirka Danijela Bogdanića dijelimo s Mađarima i Austrijancima, glavnim silama Austrijske monarhije, u kojoj je sastavni dio, kao nasljedna kraljevina, činila i Hrvatska. Mađari govore o njemu kao ''pravom Mađaru'' hrvatskoga roda i u njih je poznat kao Imre Daniel Bogdanich. Bio je jedan od najznačajnijih mađarskih astronoma i matematičara u 18. st., a to za ono vrijeme znači da je bio poznat i u cijeloj Europi. Kako piše u nadgrobnom epitafu, poznavala ga je i Seina i Themsa. Mađari ga nisu zaboravili pa su mu 1972. g. podignuli u Budimpešti spomen-stup na kojem stoji natpis: ''In memoriam Emerici Danielis Bogdanich inclytae Croatiae nati eruditissimque mathematici et astronomi Hungariae facti 1762.-1802''. Izradio ga je Janos Elter.
 
       Austrijanci su našeg Mirka Danijela, u duhu njemačkog jezika, poznavali kao Emricha Daniela Bogdanicsa. Austrijski car Franjo I. potpisao je rješenje kojim je 1798. g. imenovan astronomom koji će svojim stručnim astronomskim i matematičkim znanjem odre-đivati zemljopisne koordinate pojedinih gradova i time pomoći kartografu Lipszkom u izradi točne opće zemljopisne karte Mađarske. U glavnom gradu monar-hije, Beču, Mirko Danijel je studirao astronomiju, u Beču je pokušao tiskati prve narodne novine na hrvatskom jeziku i u Beču je uspio tiskati prvi svezak svjetske povijesti na hrvatskom jeziku Dogođaji svieta, 1792. godine. 

Bogdanićev životopis

       Mirko Danijel Bogdanić rođen je u Hrvatskoj, točnije  slavonskom gradu  Virovitici,  5. studenog 1762. godine, kao drugo dijete, a najstariji sin u obitelji koja će ukupno imati desetoro djece. Mađarski povjesničari navode da je Bogdanićev otac Nikola bio časnik i pripadnik plemićkog sloja, a majka se zvala Ana, rođ. Damjanić. Također navode da su Bogdanićevi roditelji bili poštovanja vrijedni i da je odrastao u dobrom obiteljskom ozračju, a Bogdanićeva knjiga Dogođaji svieta, daje nam sliku Bogdanićeva oca kao rodoljuba i domoljuba, zanesenog prosvjetiteljstvom koje nije na štetu hrvatstva i vjere. Od njega je Mirko Danijel dobio sve potrebne odrednice da  ostane vjeran svom rodu i svojoj domovini.

Image

       U Virovitici se, nakon oslobođenja od Turaka, u 18. stoljeću razvijala poljoprivredna, a potom šumarska te obrtna proizvodnja i lokalna trgovina, a postala je i središtem prosvjete i školstva tog područja. Virovitica je u Bogdanićevo doba bila među najvećim gradovima kontinentalne Hrvatske. Zagreb je u to vrijeme imao manje stanovnika, a u Hrvatskoj i Slavoniji više stanovnika imali su jedino Varaždin i Koprivnica. U rodnom gradu Virovitici, u kojoj je njegov otac bio jedan od časnika vezanih uz virovitičku vojarnu, koja je od 1750. bila obnavljana, uz crkvu Sv. Roka i barokni franjevački samostan koji su dominirali gradom, proživio je Mirko Danijel prve godine djetinjstva, a poznato je da baš te prve godine djetinjstva ostavljaju u čovjeku duboki trag.

Bogdanićevo školovanj

    Najpouzdaniji povijesni izvor, a to je Bogdanićeva knjiga Dogođaji svieta, sadrži navod da je Viroviticu napustio kad mu je bilo najviše 9 godina. Možda je otac dobio premještaj pa je cijela obitelj napustila Viroviticu i Slavoniju ili ga je možda otac poslao na školovanje u neki konvikt, kako je to u ono vrijeme bilo uobičajeno. Neki povjesničari smatraju da se školovao u Zagrebu i tamo stekao humanističko obrazovanje u isusovačkoj gimnaziji i sve dostupno znanje o hrvatskoj povijesti, književnosti i drugo, dok drugi smatraju da se školovao u Mađarskoj. Čini se da je rano pokazao sklonost matematici i prirodoslovlju, a nakon ukinuća zabrane kopernikanskog učenja o gibanju Zemlje, pet godina prije njegova rođenja, 1757. godine, učenje je postalo bazirano na Boškovićevu i Newtonovu učenju te Kopernikovu sustavu te je takvo obrazovanje i on stekao. Odrastao je i školovao se u vrijeme burnih previranja za vrijeme vladavine carice Marije Terezije i cara Josipa II, koja su donijela novo vrijeme jozefinizma i nove poglede, ali i velike potrese: ukinućem isusovačkog reda 1773., prelaskom njihovih škola u svjetovne ruke, reformama koje su uzdrmale carstvo i ugarsko plemstvo dovele na rub pobune, a posebice opasnošću germanizacije jer je godine 1784. uveden njemački jezik kao službeni u cijeloj državi. Baš tih godina, od 1782. do 1785. Mirko Danijel je studirao fiziku, matematiku i astronomiju na budimskom te peštanskom sveučilištu i pohađao budimsku zvjezdarnicu na kojoj je tada kao asistent djelovao još jedan Hrvat, Zagrepčanin Franjo Bruna (1745.-1817.), bivši isusovac. Bruna je na budimskoj zvjezdarnici radio dvadesetak godina i sve do prelaska na peštansko sveučilište 1797. godine, često je motrio pomrčine Jupiterovih satelita, okultacije zvijezda i planeta s Mjesecom i drugo, većinom usmjereno na određivanja zemljopisnih dužina, kao jedan od najvažnijih problema koji je rješavan u tim vremenima nakon otkrića precizne ure, kronografa. 

       U Bogdanićevo doba brojni Hrvati su djelovali i susretali se u europskim gradovima, a pogotovo u gradovima monarhije, čiji je Hrvatska bila sastavni dio, pa su na različitim funkcijama i smjenjivali  jedan drugoga. Hrvati su po javnom carskom natječaju imali sva prava i uvjete za stjecanje profesure na akademijama i sveučilištima, i u Hrvatskoj, i u Austriji i Mađarskoj te su ta svoja prava i koristili i bili veoma uspješni. Pojedini Hrvati su godinama imali važan utjecaj u nastavi matematike i fizike na Sveučilištu u Budimu i Pešti, kao i za astronomski rad na zvjezdarnici. Većinom su pripadali isusovcima i franjevcima te su ukidanje isusovačkog reda 1773. g. i druge jozefinske reforme značile veliki preokret u njihovim životima.

       Prvi profesor matematike na peštanskom sveučilištu od 1784. do smrti 1788. godine bio je hrvatski znanstvenik iz Belja, bivši isusovac Josip  Mitterpacher (1739.-1788.), kojeg je naslijedio hrvatski svećenik, Senjanin Ivan Paskvić (1754.-1829.). Paskvić se od 1782. g. tri godine usavršavao na sveučilištu u Budimu kao redovni repetent te mu je Bogdanić bio student, a kasnije ih je vezivala zajednička ljubav prema matematici i astronomiji, a također i prijateljstvo. Kod Josipa Mitterpachera obranio je Bogdanić disertaciju sa sadržajem iz matematike i astronomije koja je nagrađena na peštanskom sveučilištu. Na istom je sveučilištu djelovao i gradišćanski Hrvat, bivši isusovac Ivan Horvat (1732.-1799.), poznat po svojim udžbenicima fizike, pisanima u duhu njutonizma i dijelom na temelju Boškovićeve teorije koje je sigurno koristio i Bogdanić, a na mjesto Ivana Horvata kasnije dolazi također Hrvat, Zagrepčanin, Josip Franjo Domin (1754.-1819.), svećenik koji je kasnije bio zagrebačkim kanonikom. Bruna, Domin, Horvat, Paskvić, Josip Mitterpacher i drugi bili su članovi znanstvenog kruga vezanog uz budimsko odnosno peštansko sveučilište, a Bogdanić je kao student i kasnije bio u kontaktu s njima. U Budimu je tada djelovao i franjevački kulturni krug, u kojem je značajnu ulogu imao također Hrvat, franjevac Ignjat Martinović (1755.-1795.). koji je držao katedru na visokoj filozofskoj školi u Budimu, a od 1783. do 1791. predavao je fiziku na sveučilištu u Lavovu. Zatim je bio dvorski kemičar na dvoru cara Leopolda II., od 1791. do 1792. godine, baš u vrijeme Bogdanićeva prosvje-titeljskog djelovanja u Beču, a nakon toga, kada je od jozefinca postao jakobincem i pokušao povezati hrvatske i mađarske jakobince, osuđen je na smrt i pogubljen kao urotnik 1795. u Budimu.

       Nakon obranjene disertacije 1785. g. Bogdanić je primljen na Kraljevsku akademiju u Velikom Varadinu, u kojoj je, u dobi od 23 godine, predavao grčki jezik i matematiku. Uz grčki i latinski Bogdanić je znao hrvatski, mađarski, njemački i francuski jezik te se koristio talijanskim i engleskim jezikom. Na akademiji je kao profesor matematike djelovao još jedan hrvatski znanstvenik, Križevčanin Franjo Staindl (1746.-1818.), čiji su matematički priručnici za srednje i osnovne škole bili često izdavani i korišteni u Ugarskoj.

       Dok je boravio u Velikom Varadinu, godine 1786., tiskao je Bogdanić u Pešti matematičku raspravu Formulae pro spatiis rectilineis aut que in haec resolvi possunt per lineas parallelas dividendis (Formule za pravolinijske prostore ili one koji se mogu na njih rastaviti, ako se podijele na paralelne pravce).

       Možda se u Velikom Varadinu osjećao suviše udaljenim od središta znanstvenih zbivanja ili su pak povijesne okolnosti bile razlogom da se 1791. godine nalazio u Beču i to u prosvjetiteljskoj ulozi za hrvatski narod, koja je odraz njegovih stavova u burnom vremenu jozefinizma. Bio je čovjek svoga doba, zanesen prosvjetiteljstvom i kao znanstvenik sklon enciklo-pedistima, ali čvrst u katoličkoj vjeri i rodoljublju te se na svoj način priklonio idejama prosvjetiteljstva i jozefinizma, ne prihvativši germanizaciju, niti mađari-zaciju, nego radeći na stvaranju književnog jezika za sve Hrvate te na prosvjećivanju hrvatskog naroda. S tim ciljem tražio je 1791. dozvolu za izdavanje narodnih novina na hrvatskom jeziku za Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju, koju je i dobio u veljači 1792. godine. Da je uspio pokrenuti hrvatske novine kakve je zamislio, a čiji je program bio vrlo sličan kasnijem Gajevom, bio bi on, a ne Ljudevit Gaj, više desetljeća ranije začetnik hrvatskoga narodnog preporoda. No, kako nije mogao prihvatiti nametnutu cenzuru odustao je od izdavanja novina. Iste, 1792. godine, u Beču je Bogdanić tiskao prvi svezak svjetske povijesti na hrvatskom jeziku Dogođaji svieta, knjižicu ''džepnog'' formata, u kojem na 132 stranice zgusnutog teksta obrađuje razdoblje od Adama odnosno biblijskog stvaranja svijeta, do Kira. Opisivao je događaje prema Bibliji i tada poznatim povijesnim podacima do oko 6. stoljeća prije Krista. Obradio je i astronomska znanja starih Babilonaca i Feničana, a knjiga je zanimljiva i stoga što je Bogdanić u njoj koristio hrvatsko astronomsko nazivlje za pojedine pojmove. Većina se tih naziva podudara ili su slični Belostenčevim nazivima iz Gazophilaciuma, a neke je izraze vjerojatno i sam stvorio. Ozaljski pavlin Ivan Belostenec (1595.-1675.) sačinio je rječnik, u koji je uvrstio riječi iz sva tri hrvatska dijalekta, želeći ih stopiti u jedan jezik. Dovršio ga je 1670. godine, u okružju tzv. ozaljskog kruga oko grofa Nikole Zrinskoga, Katarine Zrinske i Frana Krste Frankopana. Zbog pogubljenja Zrinskog i Frankopana u Bečkom Novom Mestu Belostenčev je rječnik, pod nazivom Gazophilacium, tiskan tek 1740. godine. Činjenica da ga je Bogdanić koristio pokazuje da je bio dobro upoznat s hrvatskim izdanjima svoga vremena. Njegova je knjiga pisana na ijekavskoj štokavštini s tragovima ikavske štokavštine, a svjestan nesavršenosti svoga jezika u predgovoru knjige je zapisao: Shto pako jezik gleda, xeliobi vechju spravnost u njemu imati, nego shto imam; u mlogo mjestieh nisam ni sebi zadovoljio, josh manje uffamse dachu zadovoljiti shtiocem mojim; ali koi promisli dasam priko dvadeset godinah, to jest od djetinjstva mojega oddaljen od rodjene darxave: i dasam vechji dio xivota u teegu mathematskomu proveo: onajchemi ovo nastojanje moje za dobro primiti znati''. Knjigu je, s velikom zahvalnošću za sve što je za njega učinio i još čini, posvetio svom ocu Nikoli, a namijenio hrvatskom pučanstvu.

       Godinu dana nakon tiskanja prvog sveska svjetske povijesti na hrvatskom jeziku, koju nije nastavio, Bogdanić se definitivno vratio matematici i astronomiji. Odlučio se ponovo na studij i to astronomije u Beču. Vjerojatno se nadao da će dobiti mjesto na budimskoj zvjezdarnici ako proširi znanje iz astronomije. Od 1793. do 1795. godine bio je student kod profesora bečkog sveučilišta i od 1792. godine upravitelja bečke zvjezdarnice, Franza de Paula von Triesneckera (1745.-1817.), kod kojeg je kasnije objavljivao svoja astronomska motrenja u astronomskom almanahu Ephemerides astronomicae. Ovaj je studij bio sigurno presudan da konačno, 1796. godine, u dobi od 34 godine, bude primljen na mjesto drugog pristava na budimskoj zvjezdarnici, što mu je i prije bila velika i neostvarena želja. Dvije godine kasnije, kada Franjo Bruna dobiva mjesto profesora više matematike na Sveučilištu u Pešti, nakon što se Paskvić 1797. g. povukao u mirovinu, Bogdanić je preuzeo Brunino mjesto prvog pristava. Iz tog razdoblja je Bogdanićeva latinska rasprava O stazama kometa (De orbis cometarum). Primanjem na budimsku zvjezdarnicu počelo je najvažnije razdoblje Bogdanićeva djelovanja.

Astronom Bogdanić i astronomsko određivanje  zemljopisnih koordinata

    Na budimskoj zvjezdarnici je Bogdanić s upravi-teljem Ferencom Taucherom prve dvije godine obavljao astronomska motrenja, naročito pomrčine Jupiterovih satelita. Motrili su svaki zasebno, teleskopom Newtonova tipa, od 4 stope (oko 122 cm), a onda bi uspoređivali rezultate motrenja. Uspoređivanjem jednakih motrenja u različitim mjestima, moglo se, naime, odrediti razliku zemljopisnih dužina između tih mjesta, a za istu svrhu su korištena i motrenja okultacije zvijezda, prolaz Merkura ili Venere ispred Sunčeve ploče i drugo. Ova su određivanja, na koja su zvjezdarnice tada bile velikim dijelom usmjerene, u tom razdoblju bila veoma važna za određivanje zemljopisnih koordinata, a s time u svezi s preciznijom izradom zemljopisnih karata. U motrenjima takve vrste okušao se, nekoliko desetljeća prije Bogdanića i čuveni Dubrovčanin, isusovac Ruđer Bošković (1711.-1787.), velikan hrvatske i europske astronomije 18. st., koji je želio dokazati svoju pretpostavku o nepravilnosti zemaljskih meridijana zbog nepravilnosti Zemljine nutrine i nejednakosti Zemljine površine. Kardinal Valenti ponudio je Boškoviću da željena mjerenja obavi u Papinskoj državi, što je Bošković prihvatio. S pomoćnikom, Christoforom Maireom, Bošković je obavljena mjerenja objavio u djelu koje je izašlo 1755. godine u Rimu, a s nekim dopunama u bilješkama bilo objavljeno u Parizu 1770. godine pod naslovom Astronomsko i geografsko putovanje (Voyage astrono-mique et geographique). Bogdanić je sigurno bio upoznat s tim Boškovićevim djelom.

       Takva su motrenja i izračunavanja bila itekako važna i prigodom istraživanja (i osvajanja) novih prostora na američkom kontinentu i drugdje. Kada je portugalski kralj Josip I., odlučio poslati u Brazil znanstveno-istraživačku ekspediciju radi izrade nove zemljopisne karte područja u Brazilu, koja je htio zamijeniti sa Španjolskom, Bošković se želio pridružiti ekspediciji. Stjecajem okolnosti, međutim, u toj je ekspediciji sudjelovao drugi Hrvat, Ignacije  Szentmartony  iz  Kotoribe. Isusovac Ignacije Szentmar-tony (1710.-1793.) bio je jedan od najučenijih matematičara i astronoma i prvi hrvatski istraživač Amazone. Obavljao je astronomska motrenja za izradu preciznih zemljopisnih karata istraživanih područja. Još jedno značajno ime toga doba bio je Varaždinac Ferdinand Konščak (1703.-1759.), isusovac, misionar, ugledni matematičar, astronom, prirodoslovac, geolog, graditelj puteva i nasipa, geograf, kartograf  i nadzornik svih isusovačkih redukcija u Meksiku. On je 1746. g. odlučio istražiti istočnu obalu južne Kalifornije do ušća Kolorada, potom zapadni dio Kalifornije (1751.) i zatim sjeverni dio 1753. g. Utvrdio je da je Kalifornija poluotok. Dnevnik s njegova prvog putovanja tiskan je 1757. g. u Madridu i preveden na engleski, nizozemski, francuski i njemački, a s drugog  putovanja tiskan je 1754. g. u Barceloni. Na temelju tih istraživanja sačinio je prve zemljopisne karte Kalifornije. Njegovo ime nosi jedan otok na sjeveru Kalifornijskog zaljeva.

       Stoljeće ranije isusovac Ivan Ureman (1584.-1620?) iz Splita, kao misionar u Kini podučavao je matematiku, a učio kinesku astronomiju. Kako koordinate mjesta na Dalekom istoku u Uremanovo doba u Europi nisu bile dobro poznate, Ureman je radio na određivanju zemljopisnih širina i dužina. Tako je poznato da je odredio zemljopisne koordinate za Macao. Zemljopisnu širinu je lako odredio pomoću visine pola koju je promatrao polukvadrantom. Za zemljopisnu dužinu odabrao je metodu promatranja pomrčine Mjeseca. Znao je podatke o vremenu ulaska Mjeseca u sjenu i izlaska iz sjene za Macao, 8.10.1612. Bili su mu poznati podaci za istu pomrčinu promatranu iz Frankfurta na Odri te je proračunao satnu udaljenost Macaa od Frankfurta na Odri.

Problemi u određivanju zemljopisnih koordinata

    Položaj nekog mjesta na Zemljinoj površini jednoznačno se određuje zemljopisnom širinom i dužinom. Zemljopisna širina je kutna udaljenost od ekvatora do tražene točke na Zemlji na meridijanu na kojem se točka nalazi i nije ju toliko teško odrediti, ali je izuzetno važno u određivanju visine pola imati dobre instrumente i biti što precizniji. Određivanje zemljopisne dužine mnogo je kompliciranije jer je to kut od ravnine početnog meridijana do ravnine meridijana zadane točke koji je potrebno precizno odrediti. Više stoljeća postojala su dva temeljna problema. Prvi je bio politički odnosno kako se dogovoriti koji će meridijan biti početni za cijeli globus, a drugi, mjerenje kuta, bio je praktične naravi. Za određivanje geografske dužine s pomoću izračuna razlike mjesnih vremena između početnog meridijana i meridijana zadane točke, bio je potreban precizan sat. Vremenska se razlika preračunava u stupanjsku udaljenost pri čemu jednom satu odgovara 15 stupnjeva. Stoga su tek izum i upotreba kronometra omogućili pouzdano i praktično određivanje vremenskih razlika pojedinih točki na Zemlji.

       Yorkshirski tesar i urar John Harisson konstruirao je 1738. g. prvi dovoljno precizan sat, nazvan kronometar, koji je testiran na brodu ''Deptford''. Brod je isplovio iz Bristola i plovio do britanske kolonije Jamajke u siječnju 1762., iste godine kada se Bogdanić rodio. Presudan događaj, koji je najvjerojatnije znatno ubrzao pronalazak pogodne i najtočnije metode određivanja zemljopisne dužine bila je katastrofa britanske ratne flote, koja je stradala 22. listopada 1707. zbog pogrešnog određivanja zemljopisne dužine. Kod otočja Scilly, uz jugozapadnu obalu Engleske, poginulo je više od 2 000 mornara i vojnika, uključujući i zapovjednika admirala C. Shovela, koji je nešto prije oluje dao objesiti mornara koji se usudio prigovoriti nadređenom časniku kako računaju s pogrešnim geografskim položajem flote.

       U 18. st. problem početnog meridijana bio je aktualan i u upotrebi je bilo više početnih meridijana od kojih su različite države računale zemljopisne dužine. Takvo je stanje trajalo sve do 1884. godine kada je kao nulti meridijan prihvaćen meridijan koji prolazi sredinom stare zgrade opservatorija Greenwich blizu Londona.

       Francuzi su od god. 1634,. za početni meridijan uzeli meridijan koji prolazi kroz otočić Ferro, oživljujući tako ptolemejsku tradiciju, po kojoj je u 2. stoljeću grčki matematičar, astronom i geograf Klaudije Ptolemej za početni maridijan uzeo onaj koji prolazi kroz najzapadniji i nenaseljeni kanarski otok Ferro. Taj su početni meridijan uz Francusku prihvatile i neke druge europske zemlje, između njih i Austro-Ugarska pa su i  topografske karte hrvatskoga područja izrađivane na osnovi pariškog meridijana koji je 17° 39' 59'' W od Greenwichkog meridijana.

Suradnja s kartografom Lipszkym

    Kada je Bogdanić imao tek godinu dana, 1763. godine, carici Mariji Tereziji su njezini feldmaršali predložili da u svim zemljama Habsburške monarhije izmjeri zemljište. To je potaklo nagli razvoj geodezije, također i u Hrvatskoj, a takve su sustavne izmjere bile u tijeku ili djelomično gotove i u drugim europskim zemljama kao u Francuskoj, Pruskoj i Bavarskoj. To je vodilo i izradi točnijega općeg zemljovida zemalja habsburške krune, što je bilo povezano s preciznim astronomskim mjerenjima. Do realizacije je došlo gotovo četiri desetljeća kasnije, zahvaljujući čemu je posao na izmjeri zemljopisnih širina i dužina dobio astronom Bogdanić.

       Kao što je rečeno, u austrijskoj monarhiji se dugo vremena razvijala ideja o izradi točne zemljopisne karte Mađarske (i Hrvatske), na temelju preciznih astro-nomskih motrenja. Još od šezdesetih godina 18. st. krenulo se u Austrijskoj monarhiji s premjeravanjem zemljišta radi izrade što točnijih zemljopisnih karata te su veliki posao obavljali geodeti, ali za preciznost odabranih kota bila su potrebna astronomska određivanja zemljopisnih koordinata. Osobito su se za izradu nove točnije karte, uz pomoć astronomskog određivanja zemljopisnih koordinata, zalagali poznati onovremeni astronom Franz Xaver von Zach (1754.-1832.), sa zvjezdarnice Seeberg kod Gothe te profesor filologije i estetike na sveučilištu u Pešti i kartograf  Ludwig von Schedius (1768.-1847.) koji je revidirao dotad postojeće karte. Iz njihove prepiske 1798. g. je vidljivo da nije postojala ni jedna karta Mađarske koja bi bila točna i izrađena na temelju astronomskih motrenja, a svi pokušaji dotad nisu bili dovoljno ozbiljni. Mađarski husarski časnik, natporučnik i kartograf Janos Lipszky von Szedlicsna (1766.-1826.), tada se već deset godina bavio pokušajima poboljšavanja postojećih karata, te mu je povjerena izrada točnije opće zemljopisne karte Mađarske, a za taj posao trebao je astronoma koji bi obavio motrenja za određivanje zemljopisnih koordinata više mjesta i gradova. Iz Zachovih pisama je vidljivo da je tada već slavni matematičar Ivan Paskvić, kada su se on i Zach u ljetu 1798. upoznali u Leipzigu, uvjerio astronoma Zacha da je Bogdanić osobiti genij i zacijelo jedan od prvih matematičara u austrijskoj monarhiji i prava osoba za taj odgovorni posao. Kako su Zach, Schedius i Lipszky bili u dogovorima oko izrade zemljopisne karte Mađarske, možda je baš Paskvićeva preporuka bila presudna za Bogdanićev izbor. Na Lipszkyjev prijedlog austrijski car Franjo I. imenovao je u studenome 1798. g. Bogdanića za astronoma pomoćnika Lipszkom. Bogdanić je prihvatio zahtjevan i naporan terenski posao, s noćnim motrenjima te matematičkim preračunavanjima, znajući važnost i vrijednost tog rada, a posebice ga je sigurno privuklo što je većinu motrenja trebalo izvršiti u njegovoj domovini Hrvatskoj.

        Više od stotinu godina prije Bogdanićeva djelovanja, u Hrvatskoj je 1673. g. Varaždinac Stjepan Glavač (1627.-1680.), isusovac, objavio značajno kartografsko djelo, Zemljovid Hrvatske iz god. 1673., tiskan u Grazu koji je posvetio zagrebačkom biskupu Borkoviću, banskom namjesniku Nikoli Erdödyu, te stališima i redovima kraljevine Hrvatske i Slavonije. Na poticaj zagrebačkog biskupa Martina Borkovića, nastojeći izraditi što točniji zemljovid, Glavač je osobno obišao cijelu tada slobodnu Hrvatsku te topografski skicirao teren.

       Desetljeće prije Bogdanićeva rada u Hrvatskoj, mletački službenik i inženjer Frane Zavoreo (oko 1750. - oko 1830.) izradio je za potrebe uprave u Dalmaciji više topografskih karata i katastarskih prikaza prostora hrvatskih primorskih regija pod mletačkom upravom, čemu je prethodio proces djelomičnih geodetskih izmjera, a  Marko Lovre Ruić (1736.-1808.) s Paga, izradio je karte Krbave i Like (1780. g.) te kartografski prikaz Paga.

Bogdanićev jednogodišnji noćni terenski rad

    Bogdanić je na put krenuo s jednim slugom i započeo radom u Rijeci, u siječnju 1799. godine. Sa sobom je ponio francuski kvadrant od 2,5 stope, akromatični Dollondov dalekozor i preciznu uru njihalicu. No, tada još nije mogao dobiti Hadleyev sekstant i Emeryev ili Arnoldov kronometar, a u kasnijem se radu pokazalo da su mu te sprave jako nedostajale. Svoja je motrenja slao Schediusu, a on je o njima u pismima obavještavao Zacha, koji ih je objavljivao u svom časopisu Allgemeine Geographische Ephemeriden i u časopisu Monatliche Correspondenz. Ta je korespondencija sačuvana i izvor je saznanja o Bogdanićevu djelovanju. Također je sačuvan njegov dnevnik motrenja i izračunavanja zemljopisnih širina i dužina.


Image

       Prva je motrenja Bogdanić obavio 13. siječnja 1799. godine u Rijeci, na Trsatu, blizu staroga Frankopanskog grada, pred župnim dvorom i to početak okultacije zvijezde mi Riba s Mjesecom, a izlazak nije uspio motriti jer Mjesečev rub nije bio jasan zbog, kako piše, jakog ishlapljivanja mora. Motrenja je usporedio s motrenjima iste okultacije iz Göttingena, Beča, Budima i Kremsmünstera. Na Trsatu je također određivao zenitne udaljenosti više zvijezda u meridijanu i izračunao visinu pola, na temelju čega je Zach zaključio da je Rijeka na svim kartama postavljena pogrešno.

Image

Mirko Danijel Bogdanić na Lipszkyevoj zemljopisnoj karti
 
Image

Stranica iz Bogdanićeva dnevnika s astronomskim motrenjima

       Ta noćna motrenja, po oštroj zimi, u siječnju, rezultirala su ozbiljnom groznicom. No, nije se štedio nego je i dalje neumorno nastavio s radom te je preko Senja došao u Karlobag, u kojem je imao nevolja s neukim pukom, koji je vjerovao da svojim motrenjima navlači zlo na njihov grad, ali je bilo i dovoljno razumnih ljudi pa je sve dobro prošlo te nam Bogdanićeva pisma posredno govore i o Hrvatskoj tog vremena. U pismu Schediusu vidljivo je da je u svom djelovanju na umu imao i korist od toga rada za Hrvatsku. On piše: “… Vi ćete se čuditi kad vidite moja motrenja kako sam mogao izdržati. A ipak ja nisam nikada bio zdraviji nego sada i izgleda dapače, da se moje tjelesne snage time pojačavaju. Što više ja sam svoje tijelo neumornošću navikao na ovaj način života. Također osjećaj da je to korisno mojoj domovini daje mi nove snage…”

       Preko Gospića Bogdanić je krenuo u Dubicu, gdje je pratio prolaz Merkura preko Sunčeve ploče. U pismu je ostavio zanimljivu sliku o zanimanju hrvatskog puka tog vremena za astronomske pojave. U njemu se nalazi sljedeći opis: “Ja sam morao ostaviti moj dalekozor na trenutak da radoznali puk udaljim od kvadranta prema kojem se je previše gurao. Kod povratka sam našao Merkur već na Suncu.” Prvi dodir zato nije mogao potpuno točno odrediti.

Image

Jedna od najranijih fotografija Virovitice, kraj 19. st.

       Nakon Dubice posjetio je Viroviticu, gdje nije trebao obavljati motrenja te se vjerojatno tamo susreo s roditeljima ili braćom i sestrama. Nastavio je potom s motrenjima u Petrovaradinu, Zemunu, Staroj Orsovi, Dedi, Szathmaru, Szigethu, Tokaju, Košicama, Csatzi, Skalici, Szegedinu i Požunu. Nakon godinu dana terenskog rada u Budim se vratio teško bolestan, 19. siječnja 1800. godine.

Image

       U ono vrijeme motrenja koja je Bogdanić obavljao predstavljala su zadatak od velike važnosti i vrijednosti, a o svakom rezultatu se itekako raspravljalo u znanstvenim krugovima. Usporedbe pokazuju da je Bogdanić došao do zavidnog broja rezultata točnijih od onih poznatih u to vrijeme. Posebno se to odnosi na zemljopisne širine. U pismima Zachu Bogdanić je navodio i probleme s kojima se susretao prilikom motrenja visine pola u pojedinim mjestima, kao na primjer o izboru zvijezda za određivanje njihove zenitne udaljenosti u meridijanu. Naime, većinom nije mogao odabrati one za koje je bila najbolje poznata udaljenost od pola, nego one koje su bile vidljive u vremenu motrenja.

Određivanje uzlaznog čvora Marsove staze

    Sa zvjezdarnice u Budimu 1800. godine, premda je bio  lošeg  zdravstvenog  stanja,  obavio je  niz vrijednih astronomskih motrenja. Do početka travnja 1800. g. motrio je zajedno s Taucherom i pristavom Hulimanom pomrčine Jupiterovih satelita i njihove ulaske i izlaske iz sjene te također od 20. rujna do 22. svibnja 1801. g. U ožujku 1800. g. zabilježeno je da je motrio okultacije zvijezda s Mjesecom te još neke okultacije zajedno s Lipszkym. S njime je tijekom te godine razrađivao i sređivao podatke s putovanja.


Image

Tablični prikaz odstupanja Bogdanićevih mjerenja zemljopisnih širina i dužina
 
       U jesen 1800. g. Bogdanić je s budimske zvjezdarnice obavio motrenje opozicije Marsa i to 6., 9., 10. i 12. studenog, a podatke je objavio u Ephemerides astronomicae. Koristeći Zachove tablice za Sunce izračunao je da se Mars u uzlaznom čvoru nalazio 11. studenog 1800. u 9 sati i 11 minuta, a za duljinu čvora Marsove staze dobio je rezultat 1800: 480 0' 34,4''. Svoje je rezultate usporedio s motrenjem Tycha Brahea iz 1595. te je izračunao godišnje gibanje čvora. Astronom Zach bio je oduševljen njegovim određenjem uzlaznog čvora Marsove staze i u Monatliche Correspondenz je napisao da ga je Bogdanićev rezultat ispunio srećom što postoji tako talentiran mladi znanstvenik, od kojeg se može mnogo očekivati.

       Osim drugih astronomskih motrenja početkom 1801. g. Bogdanić je 8., 9. i 11. veljače 1801. motrio opoziciju Saturna i pomoću Zachovih tablica izračunao podatke za Saturnovu opoziciju, a to su bila i njegova posljednja motrenja u Budimu jer je početkom ožujka 1801. godine, po nalogu kraljevskog namjesništva u Budimu, morao nastaviti astronomskim radom na stvaranju zemljopisne karte.

Bogdanićevi rezultati određivanja zemljopisnih koordinata

       Posljedica jednogodišnjega nesebičnog iscrpljivanja na putu, u teškim vremenskim i ostalim uvjetima,  bila je tuberkuloza, te je na novi put pošao s velikim zakašnjenjem, tek u lipnju 1801. godine.

Image

       Ovog puta išao je daleko bolje opremljen: ponio je novonabavljeni Emeryev kronometar te Dollondov sekstant od 7 cola sa srebrnim krugom podijeljenim na stupnjeve. No, zbog tuberkuloze koja je prešla u težu fazu s izbacivanjem krvi, Bogdanić se morao vratiti u Budim već nakon mjesec dana. Nije više mogao praktično raditi na zvjezdarnici, a na poziv svog prijatelja, peštanskog knjižara Adama Killiana, otišao je na liječenje u Peštu, gdje je bio dobro njegovan. Kako nije mogao biti besposlen, posvetio se teorijskim astronomskim problemima, radeći na djelu Nebeska mehanika (Mechanica Coelestis), no ubrzo je umro, 31. siječnja 1802. godine u četrdesetoj godini života. U Monatliche Correspondenzu, Zach je pisao da je Bogdanićeva smrt veliki gubitak za astronomiju te da ga nije osobno poznavao, ali da je iz pisama koje su razmjenjivali upoznao njegov talent i sposobnosti.  List Intelligenzblatt u Leipzigu donio je opširan nekrolog, u kojem se govori o njegovim zaslugama u astronomiji i važnosti astronomskih motrenja koja je obavljao za zemljopisnu kartu Mađarske.

       Bogdanić je obavio velik i koristan posao i odredio više od 150 točnih zemljopisnih širina, dok je sa zemljopisnim dužinama imao slabije rezultate, obzirom na nedovoljno precizne instrumente koje je imao. Astronom Joseph Johann von Litrow (1781.-1840.) koji je 1818. postao upraviteljem bečke zvjezdarnice, utvrdio je u svom radu  o izračunavanju pomrčine, refrakciji i o Bogdanićevu motrenju visine pola, da su Bogdanićeva određivanja visine pola odnosno zemljopisne širine mjesta među najboljima koja se mogu učiniti spravama kojima je Bogdanić raspolagao i da je Bogdanić u sebi sretno ujedinio “teorijski talent, praktičnu vještinu i živu revnost”.

       Dodatna motrenja potrebna za zemljopisnu kartu, koja Bogdanić nije stigao obaviti, možda je obavio Ivan Paskvić koji se od odlaska u mirovinu 1797. g. bavio u Beču astronomijom i višom geodezijom, oblikom Zemlje i određivanja zemljopisnih koordinata. Nakon Bogdanićeve smrti, sljedeće, 1803. g. se reaktivirao i zaposlio kao asistent na budimskoj zvjezdarnici, a kasnije je postao i njenim upraviteljem te utemeljiteljem nove zvjezdarnice na Gellert brdu u  Budimu.

Opća zemljopisna karta Mađarske

       Lipszky je dovršio i izradio zemljopisnu kartu Mađarske, koja se sastoji od devet tabli i tri dodatka i objavio je 1806. godine pod naslovom Mapa Generalis Regni Hungariae partiumque adnexarum Croatiae, Slavoniae et Confinionum Militarium Magni item Principatus Transylvaniae geometricis partium dimensionibus, recentisimisque astronomics observa-tionibus superstructa, adjectis finibus Provinciarum Bucovivinae, Galliciae, Silesiae, Austriae, Styriae, Carinthiae, Carnioliae, Dalmatiae, Bosniae, Seviae, Valachiae et Moldaviae quam honoribus Serenissimi Principis Regii Josephi Archiducis Palatini dedicet Joannes de Lipszky Legionic Caes et Reg. Equestris Hungaricae Lib.; Pesthini Anno 1806. (Opća mapa kraljevine Mađarske i pridruženih dijelova Hrvatske, Slavonije i Vojne krajine…). Bogdanićevo ime nije nigdje zabilježeno premda je bio imenovani carski astronom. O njegovom trudu, znanju uloženom u tu kartu i izvrsnim rezultatima, doznaje se tek posredno istraživanjima, a u knjizi se nalazi jedino crtež anonimnog astronoma koji obavlja motrenja i koji predstavlja Bogdanića. No, zanimanje za Bogdanića i njegov rad se pojačava i čini se da tek sada doživljava svoju potpunu afirmaciju, čemu pridonosi i veliko zanimanje u svijetu za tu staru, vrlo lijepo izrađenu kartu Mađarske, te je brojnim korisnicima preko interneta dostupna i na DVD-u. Za korisnike je vrlo privlačna i zbog povijesne zanimljivosti da je vrlo dobro poslužila Napoleonu u njegovim osvajanjima, a njen autor Lipszky, kao austrijski časnik, vojevao je protiv Napoleona.

       U rodnom gradu Virovitici Mirko Danijel Bogdanić dobio je svoju ulicu, a amatersko Astronomsko astronautičko društvo, koje je u Virovitici djelovalo od 1975. do 1990. godine, nosilo je njegovo ime. Rad Astronomske udruge Mirko Danijel Bogdanić obnovljen je 11. travnja 2007. Njegova domovina Hrvatska tek treba bolje upoznati njegovo ukupno djelo i odati mu priznanje dostojno istaknutoga europskog znanstvenika 18. stoljeća.

Literatura i izvori

-  Dan. Emir Bogdanich, Dogodjaji svieta, dio I, U Becsu, kod Josipa Baumeistera, 1792.




- Andro Mohorovičić: Kulturno-povijesno značenje Virovitice, Virovitički zbornik 1234-1984. – Zbornik radova sa znanstvenog skupa ''Virovitica u prošlosti i sadašnjosti'' održanog u Virovitici od 2. do 3. listopada 1984. godine u povodu obilježavanja 750. godišnjice spomena i 40. godišnjice oslobođenja Virovitice, Virovitica 1986., str. 33-40.

- Vinko Brešić, Virovitičko građansko novinstvo (do 1941. godine), Virovitički zbornik, isto, str. 437-452.


-  Žarko Dadić: Astronom Mirko Daniel Bogdanić, Virovitički zbornik, isto, str. 387-394.


-  Žarko Dadić: Povijest egzaktnih znanosti u Hrvata 1, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb 1982.


- Vargha Domokosné: Bogdanich Imre Dániel. A Mappa Hungariae csillagásza, www.sulinet.hu/eletestudomany/archiv/1998/9802/mappa/mappa.html


-  Bartha Lajos: Bogdanich Imre Dániel felsőgeodéziai méréseinek eredményei Lipszky Magyarország-térképé-nek tükrében, http://lazarus.elte.hu/hun/tantort/1998/bartha.htm


- Oton Kučera: Astronom Daniel Mirko Bogdanić, Spomen cvieće iz hrvatskih i slovenskih dubrava, Zagreb 1900.


-  Nikola Solarić: Geodezija, Novi vijek – 18. stoljeće – http://tiaktiv.org/zuh/do1874/nv18/nv18_16.htm


-  Tatjana Kren, Astronomijski vremeplov. Crtice iz prošlosti hrvatskoga zvjezdoznanstva, HKD Sv. Jeronima, Zagreb 2002.

-  Damir Magaš, Povijest geografije, www.geografija.hr

- Josip Faričić, Povijesni problem određivanja geografske dužine (2): Početni meridijan, www.geografija.hr

-  Stjepan Glavač, Ferdinand Konščak,  www.varazdin-ska-zupanija.hr

Sažetak




       Prikazan je životopis značajnoga hrvatskog i mađarskog astronoma i matematičara iz 18. st., Mirka Danijela Bogdanića (Virovitica,1762. – Budim, 1802.), s detaljnijim osvrtom na njegovo astronomsko djelovanje na određivanju zemljopisnih koordinata za zemljopisnu kartu Mađarske.

       Studirao je matematiku, fiziku i astronomiju u Budimu i Pešti (1782.-1785.) te astronomiju u Beču (1793.-1795.). Od 1786. predavao je matematiku i grčki na akademiji u Velikom Varadinu, a u Beču je 1792. tiskao prvi svezak svjetske povijesti Dogođaji svieta na hrvatskom jeziku.

       Od 1796. djelovao je kao drugi te prvi asistent na budimskoj zvjezdarnici, a 1798. g. je izabran za astronoma koji će vršiti precizna motrenja za određivanje zemljopisnih koordinata kako bi kartograf Janos Lipszky mogao izraditi točnu zemljopisnu kartu Mađarske (Mappa Generalis Regni Hungariae). Njegova motrenja ocijenjena su izvrsnima, posebice zemljopisnih širina.


Tatjana KREN

astronom @ 10:01 |Komentiraj | Komentari: 0
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
8428
Index.hr
Nema zapisa.